Judi, juče sam pogledala onaj film HILLS HAVE EYES. Iskreno, nadala sam se malo boljem hororcu s malo većom dozom krvi, kad, ono, neki ljudi koji su postli mutanti nakon nuklearne explosije... i bla-bla-bla ko god da je pogledo film... JEL DA JE SRANJE?

Al, ja ko ja ne bi bila ja a da ne napišem novu priču (hmhmhm...). Dobila ja imspiraciju....

Doro, priča baš i nije tolko strašna (mhmhm...) al, neke če zabolit guzica od tolikog čitanja kao i mene dok sam pisala (ma, pisala sam ležečki, al kog to briga!). I, ako imate živaca, a želudac ste odstranili, počmite!

Evo, ja počinjem:

U mjestu koje se nalazi u središtu šume, blizu planina, sve je oduvijek bilo normalno. Mjesto se zove Groblje Crne Rijeke, zbog nekadašnje velike rijeke koja je mirno tekla tim područjem. Postoji također jedna legenda o tome kako je to mjesto dobilo ime, zašto baš Groblje. Crna Rijeka je bila važna svim stanovnicima, ali nakon iznenadne i jake oluje, rijeka je poplavila to mjesto. Svi koji su tamo živjeli više nikad nisu bili viđeni. Vjerovalo se da je mulj te rijeke pokrio tijela. Nakon par mjeseci, zbog neočekivane suše rijeka je isparila. Ostalo je samo blato i neplodno tlo. Zato se i zove Groblje Crne Rijeke, jer ispod tog mulja je jedno veliko groblje. Otad nitko nije ni dolazio tu. Sve do…

6 prijatelja, 3 dečka i njihove djevojke, svi maturanti, za odmor su odabrali jedno mjesto u šumi, za kampiranje. Odabrali su mjesto Groblje Crne Rijeke jer im se to čini uzbudljivo i nekako zanimljivo, a da ne spominju kako će imati zabavu samo za sebe. spremili su sve potrebne stvari, mobitele, hranu, kartu, pribor za prvu pomoć… krenuli su autom i kad su napokon stigli, vidjeli su da je ispred ulaza u šumu postavljeni natpisi OPREZ: NE ULAZITE, ZABRANJEN ULAZ, ODLAZITE, NE NARUŠAVAJTE MIR… svašta. Njima to nije moglo pokvariti planove pa su ušli. Cijelo vrijeme su pričali o svemu i svačemu, ali jedna djevojka je primijetila da nema cvrkuta ptica, zrikavaca, pa čak ni nikakvih kretnji divljači. Napokon su došli do odgovarajućeg odredišta. Postavili su mali piknik i počeli uživati. Dečko 1. je otišao obaviti posao kad ih je sve dozvao. Svi su došli i vidjeli razbijene kuće, puno smeća, mjesto kao da je upravo doživjelo jako nevrijeme. Na jednoj tabli je pisalo: DOBRO DOŠLI U CRNU RIJEKU. Potražili su to mjesto na karti, ali ustanovili su da tu ne bi smjelo biti ničega, i da se mjesto zove Groblje Crne Rijeke. Vratili su se u svoj kamp, kad su shvatili da su im mobiteli i druge vrjednije stvari ukradene. Pomislili su da je to neki skitnica u prolazu. Otišli su pozvati pomoć iz neke od kuća. Tražili su i dozivali, nigdje ni žive duše. Ušli su u jednu od kuća, gdje je bio pravi svinjac. Nisu imali izbora: karte im nema, mobitela također, pa su bili prisiljeni prespavati u nekoj kući. Noć se brzo spustila i bilo je hladno, iako je bilo proljeće. Djevojka 1. ustala se i otišla potražiti WC, kad je čula plač djeteta. Pozvala je svog dečka, ali se on nije odazivao. Plač je dolazio s ulice, negdje izvana. Djevojka 1. je otišla po svoje prijatelje. Probudila ih je tvrdeći da čuje plač djeteta negdje izvana. Oni su potvrdili da ne čuju ništa pa su se vratili spavanju. Djevojka 1. isto. Sljedeće jutro kad su se probudili, dočekao ih je šok: Dečka 2. i Djevojke 2. nije bilo, samo je bila ostavljena poruka napisana crvenom bojom: ODLAZITE ODAVDJE, NEMOJTE TRAŽITI SVOJE PRIJATELJE! Ostalih četvero su mislili da je to neka šala pa su ignorirali poruku. Dečko 1. je zgužvao poruku i htio ju zapaliti upaljačem koji je bio ostavio u džepu, ali ga nije mogao pronaći. Pred njihovim očima papir na kojem je bila poruka se zapalio. Pošli su tražiti svoje prijatelje. Djevojka 1. opet je čula plač djeteta. Njeni frendovi su tvrdili da joj se čini jer oni ne čuju ništa. Ali ona nije odustajala, krenula je za tim plačem. Frendovi su je slijedili, i dalje tvrdeći da ništa ne čuju. Kad je stigla pred jednu kuću, plač je prestao. Htjela je ući unutra, ali su je frendovi odvukli. Rekli su da je bolje da odu tražiti ono dvoje. Tražili su ih čitavu vječnost, pogledali u svaku kuću, ali ih nisu mogli naći. Već je bila pala noć. Pomislili su da su otišli iz šume, ali ne bi to učinili bez njih. Sjetili su se one poruke u kojoj je bilo napisano upozorenje ili prijetnja, tko će znati. Više se nisu željeli zadržavati blizu ovog mjesta. Htjeli su pobjeći kad ih je uhvatilo jako nevrijeme i bili su opet prisiljeni da prespavaju u nekoj od kuća. Kad su se ujutro probudili, ostali su samo Dečko i Djevojka 1. Našli su još jednu poruku ispisanu crvenom bojom: ZADNJA PRILIKA! ODLAZITE! Par je to shvatio kao prijetnju pa su pobjegli. U međuvremenu je pao snijeg. Bilo je jako hladno. Pa tko se još nada snijegu usred proljeća! Kad su napokon stigli do jednom manjeg gradiće gdje je, btw, bilo ljudi, otišli su u policijsku postaju kako bi prijavili nestanak svojih prijatelja u. Kad ih je policija pitala gdje su ih zadnji put vidjeli, rekli su im da su od nevremena morali prespavati u jednoj od napuštenih kuća u Groblju Crne Rijeke. Policajci su ih čudno pogledali. Rekli su da kiša sinoć nije ni pala, a još su se više iznenadili kad su im rekli da je Groblje Crne Rijeke samo pustoš, groblje. Par im je pokušao objasniti, nabrajali da je njih 6 došlo i vidjelo taj grad, da im je netko ukrao stvari, da su prespavali u jednoj kući, da im ujutro nije bilo dvoje prijatelja i da su našli poruku koja se zapalila. Policija je sumnjala u nešto. Otišli su s parom provjeriti. Trebali su im pokazati točan put. Kad su stigli ispred znakova upozorenja, policajci su im pažnju privukli na znak na kojem je pisalo: NE NARUŠAVAJTE MIR. Usput su im ispričali tu lokalnu legendu o tome da se mjesto zvalo Crna Rijeka, a da je naziv Groblje Crne Rijeke dobio zato što je tu cijelo to mjesto zakopano ispod mulja rijeke podivljale u oluji. I, kad su stigli, nije bilo ničega, čak ni kuća. Par je potvrđivao da su baš tu nestali njihovi prijatelji. Vratili su se u grad. Odvezli su ih u njihov rodni grad. Te noći, Djevojka 1. je čula plač djeteta.

Eto, ponekad treba poštivati znakove upozorenja! Biće još novijih doza straha i usrani gača! Ak ih iko u posljednje vrjeme nosi... POZZ!!!

Baš sam bila čitala neke horor-pričice na internetu, pa sam dobila neku malu inspiraciju da bih i ja mogla nešo smisliti. Evo, smišljam, al, sad je malo nezgodno jer nema baš nikoji poseban blagdan, lijep poput Halloweena, Petka 13og, Strave u ulici Brijestova... Pošto je ljeto (iako me već pomalo ovo vrijeme vuće na jesen, bez obzira na to da termometar pokazuje 32 stupnja), mogla bi napisat neku ljetnu horor pričicu... Ako može da malo vremena izdvojite za čitanje (PLIZ!). Pa da počnem.

Događaji koji se posljednjih niz godina odvijaju u jednom malom zabačenom gradiću (koji ne postoji, bar ne ovdje u Hrvatskoj, hvala Bogu), Uspavanoj Dolini (baš ko iz filma). Priča započinje prije više godina, kad su stanovnici tog gradića otvorili svoj prvi gradski blagdan, Žetvene svečanosti (nek se zna, malo blagodati moga sela). Noć prije svečanog otvaranja, četvero prijatelja, dva para, krenulo je u posjet svojim prijateljima koje imaju tamo. Ne zna se odakle su došli, jer nisu imali nikakve isprave ni automobilsku registraciju. Do gradića je vodila samo jedna cesta, i to kroz veliko polje kukuruza. Putem su prošli pored jednog malog samostana, gdje su redovnici zavjetovani na vječnu tišinu i izolaciju od ostalog svijeta. Polako se puštala ponoć, i postajalo je sve hladnije. Počeo je pljusak, i cesta je postala blatnjava. Auto je zapeo u tom blatu pored znaka gdje piše: 3 km, i prijatelji se nikako nisu mogli izvući, pa su izašli iz auta i uputili se prema samostanu. Kiša nije prestajala, bilo je sve hladnije. Kad su napokon stigli, mokri, blatnjavi i promrzli, pokucali su na velika stara vrata koja su se otvorila. U samostan ih je uveo jedan redovnik čije lice nisu mogli vidjeti zbog crne kapuljače. Njima je to bilo malo čudno, ali toplina samostana ih nije mogla natjerati da se vrate u auto. Redovnika nije bilo puno, otprilike 10ak i cijelu noć nitko od njih nije progovorio. Nakon što su prijatelji jeli, otišli su spavati u podrum jer je, po zakonu ovog samostana, zabranjeno da gosti spavaju među redovnicima. Prijatelje je usred noći probudio vrisak. Upalili su svijeću koja im je bila pri ruci i ugledali da nema jedne njihove prijateljice, koja je vjerojatno otišla malo prošetati, jer je ostavila vrata podruma otvorena. Prijatelji su je pošli tražiti i nisu je mogli naći. Redovnike nisu vidjeli pa su pošli van. Tamo su vidjeli otiske stopala u blatu koje je najvjerojatnije ostavila njihova prijateljica, i pored njenih, još neke čudne otiske, koji su vodili do kukuruza. Nisu imali izbora nego je poći tražiti. Ulazeći u kukuruze, ponovno su začuli njen vrisak. I jednu visoku priliku s kôsom u rukama. Pošli su za njim, ali su se na kraju izgubili. Da stvar bude još gora, nestao im je jedan prijatelj. Posljednjih dvoje, cura i dečko, prestrašili su se i krenuli prema autu. Došli su do znaka gdje piše 3 km, ali auta nije bilo, samo njegovi tragovi koji vode prema kukuruzima. Ne imajući drugog izbora, krenuli su prema gradiću. Kad su nakon par sati stigli, pred jutro, pozvali su pomoć od prvog čovjeka na kojeg u naišli. Policija je brzo došla, i tražila izvještaj, na što su oni rekli da im je dvoje prijatelja ubijeno u kukuruzima i da im je auto ukraden kod znaka 3 km. Policija je ošla provjeriti. Nisu našli ništa, čak ni tragove od auta, jer ih je vjerojatno kiša isprala. Tražili su za svjedoke redovnike samostana. Policiji je to bilo čudno, jer znaju da su redovnici zavjetovani na vječnu šutnju i da ne puštaju nikakve goste. Također, policija je rekla paru da su redovnicima nakon primanja čina odrezani jezici. Par je htio pobjeći iz grada, ali nisu smjeli, jer su trebali ostati u policijskoj postaji kako bi otkrili više detalja. Par im je spomenuo onu visoku priliku s kôsom. Policajci su ustanovili da su ludi te su ih dali zatvoriti u umobolnicu. Par se otimao i nekako su uspjeli pobjeći prema izlasku iz grada, što je značilo da se ponovo vraćaju na blatnjavu cestu među kukuruzima. Policija se dala u potragu za njima. Te je večeri opet kišilo. Pronašli su samo njihove otiske koji su vodili do kukuruza, i još neke otiske pokraj. Žetva je izvršena. Nove su žrtve pronađene. Policija ni dan danas nije ništa pronašla. Tajna stoji zapisana samo u samostanskim pergamentima.

Ha, šta mislite? Bit će još priča o svakakvim stvarima.